Sve ćelije u organizmu moraju biti solidarne i precizno odrađivati ono što im je biološkim programom naloženo. Po tom programu ćelije se stalno dele i umiru. Ukoliko ove ćelije ispadnu iz programa, one ne prime poruku da je posao završen i nastavljaju da se umnožavaju. Takve ćeilje se zatvaraju za sve poruke i ne primaju instrukcije koje se elektro-biohemijski prenose kroz čitav organizam – da treba da umru.

Odstupanje od ovog programa stvara “neposlušnu” ćeliju koja svojim nekontrolisanim ponašanjem može da napravi haos u čitavom organizmu i da ga tako poremeti, da sam organizam na kraju umre. To su kancerozne ćelije koje se ponašaju nesolidarno, razmnožavaju se nepotrebno i prekomerno, otimaju hranu drugim ćelijama i odbijaju da izumru u skladu sa programom – što se naziva apoptoza. Ljudi oboleli od raka zapravo umiru od neuhranjenosti.

Normalna ljudska ćelija je aerobna (troši kiseonik) i održava normalan električni protok u ćeliji, vibrira i prima poruke. Tako dobija i poruku za apopotozu. Bolesna ćelija ima nizak nivo potrošnje kiseonika (anaerobna je) i veoma nizak protok električne energije. Ova ćelija ne prima poruke i nije u stanju da izvrši apopotozu. Naprotiv, nekontrolisano se umnožava.

Bolesna anaerobna ćelija, zbog nemogućnosti da oksidiše, hrani se fermentacijom glikoze. A energija koju tako uspeva da proizvede je suviše mala, iznosi oko pet procenata potrebne energije i nedovoljna je za ishranu. Zbog toga anaerobna ćelija ostaje gladna i grozničavo nastoji da se dočepa još molekula sa glikozom. Ukoliko se u organizam ne unosi šećer u velikim količinama bolesne ćelije moraju da ga otimaju od zdravih ćelija. Tako se i normalne ćelije vremenom izgladnjuju i ostaju bez dovoljno energije.

Fermentacija bolesnu ćeliju čini veoma kiselom (i zato njima ne odgovara da budu alkalne). Tokom fermentacije proizvodi se mlečna kiselina koja onda odlazi u jetru, tamo se razlaže i pretvara u glikozu. Ovu glikozu ponovo grabi gladna anaerobna ćelija i stvara se začarani krug u kome bolesna ćelija opstaje i hrani se rasipajući energiju. Posledica ovoga je da čitav organizam vremenom slabi zbog povećane potrošnje energije koja se neracionalno troši za stvaranje energije u bolesnoj ćeliji.

Ovaj poremećaj se u medicini naziva kaheksija i karakteriše ga mršavost i potpuna izgladnelost organizma. Obolelom je i pored toga što on prestaje sa unosom hrane, jer nema apetit, ishrana organizma neophodna, pa on počinje da jede sam sebe, odnosno troši sve zalihe energije koje su mu na raspolaganju.