Ako krv metabolizmom proizvede mnogo kiselije stanje, onda viškovi te kiselosti moraju negde u organizmu da se odlože. Ako se ovaj nezdrav proces nastavlja godinama, ovi delovi tela (deponije kiseline) postaju previše kiseli i njihove ćelije počinju da umiru. Druge ćelije u pogođenom područiju mogu preživeti, ali postaju nenormalne. One ne odgovaraju na moždane komande i umnožavaju se bez kontrole.

Moderna medicina ove ćelije tretira kao da su mikrobi, bakterije ili virusi. Oni koriste hemoterapiju, zračenje i hirurgiju da bi lečili. Ali ni jedan od tih tretmana neće pomoći ako kisela sredina ostaje.

Mikrobi u organizmu nisu uzrok bolesti već posledica biohemijskog poremećaja, odnosno kiselosti sredine u kojoj se oni nalaze. Protiti su najmanje proteinske tvorevine, najmanje žive jedinice koje se pod mikroskopom mogu videti u vidu malih belih tačkica. Protiti se u manje ili više kiseloj sredini formiraju kao virusi, bakterije ili gljivice sa ciljem da očiste kiselu sredinu. Biologija, međutim ovo već decenijama ignoriše.

Mikrobi u organizmu moraju da postoje normalno, ali oni zbog bolesti (poremećaja) menjaju oblik. Oni su pleomorfni. Sva energija koju koristi bilo koji organizam odnosno ćelija je proizvedena delovanjem između anjona i katjona. Anjon (kao OH-) može dati energiju kada to stvara otpor sa jednim katjonom, kao H+. Količina OH- anjona i H+ katjona u soluciji određuju kiselost solucije i tako pH.

Savršeni odnos katjona i anjona znači zdravo funkcionisanje organizma. Tada se on napaja sa najviše energije. U toj tački krv mora imati pH 7.4, pljuvačka i urin 6.4. Nisu potrebni nikakvi invazivni medicinski testovi da bi se ovo otkrilo. Ukoliko se ove vrednosti stalno održavaju organizam funkcioniše savršeno i živi veoma dugo.

Normalna ćelija postaje neprijateljska kada više nije u stanju da uzima kiseonik da bi pretvarala glukozu u energiju putem oksidacije. U odsustvu kiseonika ćelija se preobrati na primitivan program ishrane kako bi se održala stvarajući glikozu – fermentacijom. Mlečna kiselina proizvedena fermentacijom smanjuje ćelijski pH (kiselo-alkalni balans) i razara sposobnost DNA i RNA da kontrolišu ćelijsku deobu… Ćelija onda počinje da se nekontrolisano umnožava.

U odsustvu kiseonika glikoza otpočinje fermentaciju kako bi stvorila mlečnu kiselinu. Ovo uzrokuje da ćelijski pH opadne između 7.3 i 7.2 pa i do 7.0. Kasnije može pasti i na 6.5 u poodmaklim stadijumima bolesti. Danas, svaka terapija koja se primenjuje u lečenju ima dva cilja: da zaustavi dalji proces nekontrolisanog rada ćelija , odnosno alkalno-kiseli debalans i da uništi neposlušne ćelije.

Ovaj metabolički disbalans mnogi, koji su se izlečili samo promenom ishrane, očito su i sami otklonili. Ostaje samo pitanje kako da imuni sistem pristupi ćeliji koja je prestala da prima poruke i naloži joj programiranu smrt (apopotozu).

Kod pacijenata je stvoreno uverenje da za lečenje ozbiljnih bolesti, mora postojati i veoma skupa i “ozbiljna” dijagnostika i terapija. Ljudi su danas navikli da “pravo lečenje” ide uz pilule, injekcije, invazivne biopsije, skupe laboratorijske analize, skeniranja i komplikovanu hirurgiju. Reći nekom ko je oboleo da je lek promena hrane – deluje suviše primitivno, zar ne?

Nećemo podsećati da je ukupna ozračenost (koja inače deluje kumulativno) u Srbiji nakon 1999. ogromna jer je zemlja bombardovana ne osiromašenim uranijumom, kako to pišu novine, nego radioaktivnim otpadom u kome se nalazi plutonijum. I to je TEŠKA ISTINA koja se od javnosti skriva i razlog zašto u Srbiji 22 000 ljudi godišnje umre od raka, 32 000 oboli.

Teorijski najbolje lečenje je napraviti bolesnu ćeliju alkalnom, čime se ograničava uzimanje glikoze i ona se izgladnjuje. Zaustavlja se fermentacija čime se sprečeva da ćelija koristi glikozu. Neutrališe se mlečna kiselina koja je glavni uzrok ćelijskog nekontrolisanog umnožavanja.

I to je sva terapija!