Kako zameniti naftu kao energent, pitanje je koje već decenijama muči mnoge sertifikovane energetske stručnjake? Zna se da solarni paneli za dobijanje energije ne daju dovoljno električne energije za industriju, avione, vozove, brodove, automobile…

Energija vetra je problem jer vetrenjače treba postaviti dalje od gradova, a u ruralnim područijima plaše ptice i insekte koji su važni za oprašivanje biljaka. Električna struja koja se od njih dobija mora se odmah koristiti i transportovati do udaljenih gradova, a u transportu se izgubi veliki deo energije.

Problem je i njeno skladištenje jer su takva postrojenja skupa, pa tu struju država mora unapred otkupljivati od malih proizvođača. I tu uvek leži mogućnost korupcije, gde će se u energetski krug odabranih ugraditi vlasti bliski pojedinci.

Hidrocentrale mogu imati samo oni koji imaju moćne brze reke, a termoelektrane opet koriste ugljovodonike imaju problem sa zagađivanjem okoline sa ugljen dioksidom. Postoji i ideja da se uzgaja modifikovano drveće, koje veoma brzo raste i koje bi se možda koristilo i kao energent za domaćinstva. Ali, to bi ostavilo ispošćeno zemljište.

Tako se kao rešenje energetskog problema ipak nameće atomska energija koja se dobija “razbijanjem jezgra atoma” koji su u procesu nastanka Zemlje sabili u sebe ogromnu količinu energije. Tako bar kaže “velika” nauka o kvantnoj fizici i njeni sertifikovani naučnici.

Nuklearke su čiste, tihe i moćni izvori energije, tvrde oni, samo je problem ukoliko dođe do havarije pa energetske čestice (kojima mesto u prirodi treba da bude u atomu) izlete u okolinu i tu nastave da emituju svoju energiju razarajući neke već postojeće energetske procese i stvarajući nešto novo. Recimo ako uđu u genetski materijal biljaka, životinja i ljudi. Poznato je da energija stalno stvara i kada krene ne može se zaustaviti.

Dakle, korišćenje nuklearne energije ispada kao vožnja avionom – najbezbednije i najbrže, ako se avion ne sruši. Nuklearnu tehnologiju su najviše razvili u nacističkoj Nemačkoj trideseih godina, a onda je preneta u SAD, pa u SSSR. I sve je rađeno tajno. Ovu tehnolgiju su najviše zavoleli vojni krugovi, zbog mogućnosti da cepanjem atomskog nukleusa plutonijuma imaju ubitačnu atomsku bombu. I ta ljubav ih do danas nije napustila.

Glavni problem japanske nuklearke kod Fukušime, je upravo u tome što je ona tajno radila na procesu pravljenja plutonijuma za vojni kompleks (ne zna se čiji, ali je moguće da je u pitanju izraelski, jer je izraelska privatna firma MAGNA BSP obezbeđivala rekator broj 3 specijalnim termalnim kamerama).

Naučnici koji poznaju tehnologiju nuklerane elektrane znaju da je topljenje uranijumskog jezgra predviđeno samom konstrukcijom elektrane (kao i jak zemljotres) i da postoje bezbednosni mehanizmi koji sprečavaju prodor radioaktivnih čestica u okolinu u slučaju havarije i njegovog topljenja. Ali, plutonijum za bombe nije isto što i uranijum. On je ne samo ekplozivan, nego i veoma otrovan i mirnodopske elektrane nisu ni prediđene da se ovim poslom bave. Ali, se mnoge bave.