Početak stresa ili konflikt-šok iskustva razlikuje se od drugih konflikata koje dnevno doživljavamo. Simpatička faza stvara stalni stres koji dovodi do tendencije da imamo hladne ruke ili noge, nedostatak apetita i gubitak težine, nesanicu i da stalno razmišljamo o sadržaju konflikta. Ukoliko se konflikt brzo ne razreši, dugotrajni stres će dovesti do specifičnih simptoma i razvoja raka ili nekog drugog oboljenja.

Kada se konflikt razreši, pacijent nije više okupiran sadržinom konflikta, i apetit se vraća, ruke su ponovo tople i normalno se spava, no može se pojaviti slabost, umor i potreba za odmorom. Ove pojave dokazuju da je parasimpatički nervni sistem preuzeo kontrolu. Ovo je početak faze isceljenja, koja moze biti dugotrajna i komplikovana.

Pre faze isceljenja, u telu se zadržava voda i javljaju se upale, ali tumor više ne raste. Ovo dovodi do krize isceljenja. Ovo je epileptična kriza koja stvara edem u kružnoj fokalnoj promeni na mozgu. Ovaj ožiljak pokazuje posebne simptome za svako oboljenje.

Posle ovoga, telo počinje da izbacuje zadržanu vodu, postepeno se obnavlja snaga i telesne funkcije postaju normalne. Sada glija, vezivno tkivo mozga, počinje da popravlja fokalnu promenu. Ovo mogu uočiti konvencionalni radiolozi kao brzi rast moždanog tumora i može se na odgovarajući način lečiti.

Najveći deo moždanih epizoda, kao što su moždani udari, krvarenja u mozgu, ciste i tumori, posledica izlečenja ove fokalne promene. Zato se one smatraju trenutnim i samoograničenim, sem ako dođe do neodgovarajuće medicinske intervencije. U ovim slučajevima, najvažnija je redukcija bilo kakvog moždanog edema.

Za vreme krize izlečenja, pacijent može izvesno kratko vreme da iskusi originalni šok-konflikt tako što ponovo ima hladne ruke i noge. Ovo služi tome da se potisne i eliminiše edem u ožiljku na mozgu, što posle omogućava drugim telesnim funkcijama da se normalizuju. Najopasniji trenutak je upravo na kraju procesa krize isceljenja, kada postane jasno da li je telo dovoljno jako da eliminiše oboljenje.

U teškim situacijama, sa dugotrajnim ili snažnim stanjem konflikta/traume, može se razviti veliki moždani edem, za koji se koriste injekcije kortizona. U prirodnoj terapiji umesto toga, koristimo određenu kombinaciju antiinflamatornih terapija i terapija ureom.

Epileptičnu krizu pacijent može da doživi kao srčani napad, plućnu emboliju, hepatitis ili infekciju pluća. Najčešće, za vreme faze isceljenja, pacijent će se lošije osećati nego onda kada je tumor aktivno rastao.

U prvoj fazi iscelenja, kada telo oslobađa zapaljenske hormone (medijatore), najveći deo problema nastaje zbog zadržavanja vode, zapaljenja i oticanja tkiva, što sve izaziva dosta bola. Pojava edema na mozgu ili u nekom organu je pozitivan znak, jer je to znak da je počelo isceljenje.

Posle krize isceljenja, adeno-karcinome ukljanjaju gljive i mycobacterija, a virus hepatitisa može dodatno da pomogne da se obnovi jetra. U ovoj fazi, bakterije, virusi i gljivice, koji pomažu da se razloži rak i da se oporave oštecena tkiva, takođe izazivaju zapaljenja, groznicu i bolove. Mikrobi su u stvari veliki prijateiji i pomagači u lečenju raka.

U zavisnosti od mesta na mozgu gde je locirana fokalna promena, može doći do razmnožavanja ili destrukcije ćellja. Tako kod konflikta čiji se fokus u mozgu nalazi u moždanom stablu (koje kontroliše tkiva koja nastaju iz endoderma) ili malom mozgu (koji kontroliše tkiva nastala iz starog mezoderma), ćelije se umnožavaju i tumor raste za vreme faze konflikta i potom se višak ćelija za vreme faze izlečenja uklanja uz pomoć mikroba.

Dok kod konflikta koji nastaju u limbičkom mozgu (koji kontroliše tkiva novog mezoderma) i u korteksu velikog mozga (koji kontoliše sva ona tkiva koja su nastala iz ektoderma), za vreme faze konflikta dolazi do uništenja ćelija, što dovodi do čireva, ulceracija, nekroza i drugih pukotina na tkivima koje utiču, recimo, na kosti (osteoporoza), bubrege, jajnike, slezinu.

Za vreme faze izlečenja, pukotine se sada popunjavaju zahvaljujući bakterijama koje su prvo napravile apcese, koji se onda popunjavaju ožiljcima na tkivima i kasnije zrnastim tkivima, koja formiraju osteosarkome, lympfome, fibrome i ciste koje se zaleče. Pored toga, za vreme faze izlečenja često se javlja leukemija kao i kod oštećenja kičmene moždine prilikom radijacije, hemoterapije, raka kostiju.

Ova stanja su samoograničena i otmu se kontroli samo ukoliko se desi dodatni konflikt ili je telo suviše staro ili slabo ili ako se koriste metode konvencionalne medicine. Nasuprot tome, metode prirodnog lečenja imaju za cilj da podrže telo i um tokom ovog mučnog perioda, a samo lečenje zahteva iskusnog holističkog ili integrativnog terapeuta, posebno u vreme krize izlečenja.