Za savremene nezavisne istraživače kancera ostala je samo zagonetka kako je mikroorganizam dospeo u kancerogenu ćeliju, odnosno da li se u njoj stvorio (u anaerobnim uslovima) ili je ušao kroz oslabljenu ćelijsku membranu. Ali, činjenica je da se on može naći u kanceroznoj ćeliji i da su ga mnogi naučnici i sa najeminentnijih svetskih klinika videli. Rimski onkolog Dr Tulio Simoncini je otkrio gljivicu kandidu.

Šta se u tom slučaju događa u ćeliji kancera slikovito je opisao R. Vebster Ker. Kada se nađe u ćeliji mikrob počinje da presreće glikozu koja ulazi u ćeliju i hrani se sa njom, uskraćujući tako hranu ćeliji. Mikrobi onda izlučuju mikotoksine, zapravo opasne hormone, i u unutrašnjosti ćelije se stvara prljavština u formi ćelijskog gliba. Mikotoksini su veoma kiseli i unutrašnjost ćelije postaje sve kiselija. I to je upravo karakteristika kancerozne ćelije – što je ćelija duže kancerozna ona je kiselija.

Pošto mikrooganizam otima molekule glikoze, ćeliji ostaju na raspolaganju veoma male količine za ishranu (glikoza u ćeliji treba da se konvertuje u piruvat kako bi ušla u mitohondriju). Zbog velike količine “đubreta” u ćeliji, ona nije u stanju da proizvede dovoljno molekula ATP kako bi se pokrenulo “baterijsko” punjenje mitohondrije.

Mitohondrija se tako nalazi kao na dnu kaljave bare u kojoj ne može da “diše”. Energetski nivo mitohondrije opada jer se smanjuje broj molekula ATP. Šalju se signali receptorima insulina i receptorima glikoze na ćelijskoj membrani i traži se još glikoze. Organizam obolelog od raka zato traži da jede slatko. U ćeliju kancera ulazi čak 15 puta više glikoze, ali mikrob i dalje presreće te molekule i obilno se hrani i umnožava. Tako mikrob postaje zdrav i uhranjen, a ćelija bolesna i izgladnela i prosto se “davi” u glibu od opasnih hormona i mikotoksina.

Ovde verovatno postoji biološki limit koliko receptori mogu plasirati glikoze ćeliji i kada je taj limit ispunjen ne postoji drugi način da mitohondrija dobije dovoljno energije. Zbog malog broja molekula ATP energetski nivo opada i ćelija postaje anaerobna. I to mikroorganizmu savršeno odgovara.

“Medicinski establišment preko svojih medija najčešće plasira priču da je oštećena DNK uzrok kancera. Dok u retkim slučajevima nečiji normalan DNK može pružiti imunom sistemu predispoziciju da dobije kancer, DNK oštećenje nikada nije bilo uzročnik ni jednog raka.

Kancer nastaje samo kada je Krebsov ciklus i “lanac transporta elektrona” (ETC) prekinut iznutra u mitohondriji. DNK oštećenje ne može prekinuti Krebsov ciklus i tako ne može nastati kancer”.

Medicinski establišment želi da zavara javnost i mnoge naučnike ovom tvrdnjom i to iz dva razloga. To ljudima daje utisak da je istraživanje raka veoma složeno i mora dugo da se vrši i do leka mora proći još puno vremena, pa je zato potrebno još mnogo novca. U međuvremenu se vrše istraživanja za vojne potrebe.

Na osnovu istraživanja Rona Gdanskog, koje se tiče oštećenja DNK, radi se o oštećenju DNK mikroba koji je unutar ćelije i koji je uzročnik oštećenja DNK kancerozne ćelije. Tako da DNK oštećena ćelije nije uzrok kancera, već se ona naknadno ošteti zbog mikroba u njoj.

Medicina tako koristi viruse koji se ubacuju u ćelije sa defektnim DNK u nameri da pomoću njih poprave DNK ćelije. Ovo se naziva “genskom terapijom” jer je poznato da DNK mikroba (nazvanih “vektori”) unutar ljudske ćelije mogu uticati na DNK unutar same ćelije. Dakle, ako ovo ne leči rak, onda možemo samo zamisliti kakvi se sve genski eksperimenti vrše i sa kojim ciljem.