Mnogi dobri alternativni tretmani lečenja kancera nisu ostvarili pun efekat samo zato što uz njih nije išla i adekvatna ishrana.

Lečiti se od raka, a nastaviti sa uobičajenim načinom ishrane i uopšte života je kao kada bi ste jednom rukom gasili vatru vodom, a drugom dolivali ulje. Takav „vatrogasac“ bi konačno pao potpuno iscrpljen i vatra bi na kraju prevladala.

To se događa sa imunim sistemom. Koliko je ishrana važna mogli ste zaključiti iz svega do sada navedenog, jer i samo uzimanje hrane izaziva ogroman broj hemijskih reakcija u organizmu. A cilj većine terapija je promena nekih biohemijskih procesa.

Ne možete se lečiti od raka, a nastaviti da u organizam unositie kofein, rafinisani šećer, rafinisano brašno, rafinisano ulje ili da veći deo vremena provodite uz TV ili kompjuter u zatvorenom prostoru, bez Sunca i cirkulacije svežeg vazduha. Takav tretman onda nema efekta. Kod kancera se tretira čitav metabolički proces i važno je i ono što se uzima i ono što ne sme da se uzima.

Kancer je definitivno bolest koja je posledica hronično poremećenog metabolizma, pa se, logično, može i lečiti i samo hranom ukoliko bi ona delovala tako da može da uništi kancerozne ćelije, zaustavi kancerogene procese, podigne imuni sistem i vrati metabolizam u normalu. Ovo je moguće samo sa hranom koja sadrži nutrijente koji uništavaju ćelije kancera.

Nekoliko nutrijenata iz povrća za koje se do sada zna da deluju pogubno na ćelije kancera su: sirova šargarepa (alfa karotin, beta karotin, Vitamin E…), sirove brokule (sulforafani/izotiocinati), sirovi kupus (izotiocinati), zelena špargla (saponini), cvekla (proantocianidini), začin turmerik (kurkurmin)…

Ovakav način lečenja traži veoma precizno definisan jelovnik, a ne nasumice izabrane sirove namirnice ili makrobiotiku. Pored toga važno je i gde se nalazi kancer i u kom je stadijumu, koliko je oslabljen imuni sistem, u kakvom je stanju čitav organizam, odnosno koliko energije je u stanju da se odvoji za varenje hrane. Sirova hrana traži više energije da bi se apsorbovala, nego kuvana.

Dakle, ne postoji univerzalna dijeta za kancer već se ona prilagođava svakom pacijentu posebno. Ono što se pokazalo uspešno kod nekog, ne mora da znači da će delovati kod svakog. Nije dopustivo ni mešanje različitih dijeta, ukoliko ne poznajemo tačno način kako dijeta „radi“. Pravljenje adekvatnih antikanceroznih dijeta je poslednjih decenija dalo veoma dobre rezultate.

Takođe, treba znati da pojedini antikancerozni nutrijenti ne idu sa nekim drugim nutrijentima i može doći do njihovog konflikta pri čemu se antikancerozni efekat oslabi ili potpuno poništi. Dakle, hrana jeste lek, ali samo kada se tačno zna šta se unosi i kako to deluje na kancer.