Održavanje života je ontogenetski princip na kome počiva čitava evolucija. Sve je u stalnom stvaranju i održavanju. Tako svaki složen organizam kao što je i ljudski nakon što je pretrpeo neko oštećenje nastoji sam da se zaleči.

Ako se bol ili nefunkcionalnost nekog organa pojavi kao posledica procesa reparacije, onda se i medicinski tretman mora vršiti u skladu sa nastojanjem organizma da se zaleči, a nikako da se proces ometa ublažavanjem ili uništavanjem simptoma.

Kada se jedna normalna biološka manifestacija protumači kao simtom “bolesti” ona postane meta militantnog medicinskog tretmana farmaceuticima, što mozak tumači kao novo oštećenje i možda obustavlja započeti program reparacije, pa hitno aktivira drugi program, takođe za reparaciju, ali ovog puta složeniji.

On, na žalost ima i još izraženije manifestacije u tkivima, što konvencionalna alopatska medicina tumači da je došlo do još većeg pogoršanja bolesti. Kreću sa još jačim hemijskim terapijama, invazijama na tkiva i zbog ovog novog napada mozak pokreće sve veći i veći broj programa za reparaciju jer ni jedan nije u stanju da se sprovede do kraja.

Prvi korak u lečenju je razrešenje konflikta! S obzirom da je lečenje simptoma uvek srazmerno intenzitetu trajanja konflikta u aktivnoj konfliktnoj fazi, treba uvek nastojati da se konfikt reši što je pre moguće i organizam upravo to nastoji sam da uradi.

Ukoliko konflikt ne može da se razrešiti zbog postojanja prinude, na primer dugotrajne jake emocionalne nestabilnosti, umanjivanje njegovog intenziteta je najvažniji korak. Ekstremno aktivan konfikt koji dugo traje – lišava telo energije do nivoa kada organizam propada i jedinka umire.

Za vreme aktivne konfliktne faze uglavnom se ne uočava nikakva fizička promena u organizmu koja bi se mogla okarakterisati kao simptom bolesti. Simptom se pojavljuje tek u drugoj reparativnoj fazi, u fazi zalečenja.

Tako oboljenja koja se razvijaju za vreme prve faze, obično se slučajno detektuju samo prilikom rutinskog pregleda kroz takozvano “rano skeniranje” ili medicinskim pretragama koje imaju zadatak da nešto pronađu.

Ali sva takva skeniranja, rendgenska snimanja i sve druge vrste pregleda (skopija) mogu u stvari biti okidač novog stresa, koji ima za posledicu stvaranje novog konflikta, jer i samo suočavanje sa pregledima 
u emocionalnom smislu može izazvati konflikt zbog zabrinutosti, straha od mogućeg pozitivnog nalaza, straha od smrti i sl. Svi ovi novi stresovi tako vode stvaranju novih konflikta.

Opšti pad energije, umor, glavobolje, otok, zapaljenje, groznica, zagnojenost itd. su sve to naznake da je neki postojeći konflikt rešen i da je sada organizam u fazi izlečenja prirodnim procesom. Međutim, većina “bolesti” tada se tretira surovom alopatskom medicinom i medikamentima, kada su već u procesu samoizlečenja.

Davanje medikamenata sa simpatikotoničnim efektom koji tonus oganizma ubrzavaju i podižu krvni pritisak pojačava konfliktativne simptome (produžava konfliktu aktivnu fazu i čak je pojačava) dok medikamenti sa vagotoničnim efektoma čine suprotno. Dakle, očito je da za vreme “konfliktno aktine faze”, pacijent treba da dobija samo “vagotonične” lekove koji smanjuju stanje stresa.

Antiobiotici ometaju ili potpuno prekidaju prirodnu reparaciju koju obavljaju neki mikrobi na određenom organu. Naime, svi antibiotici, kortizon, antihistaminici i antinflamatorni medikamenti su simpatikotonični medikamenti sa stimulativnim efektom. Kad se koriste za vreme faze izlečenja (vagotonične) oni očito ometaju ili prekidaju prirodan proces izlečenja.

Sedativi i trankvilajzeri koji se uzimaju u dugom periodu mogu da postojeći aktivni konflikt premodelišu tako da on postane odložen konflikt. Oni drastično umanjuju motivaciju i ukupnu energetsku snagu organizma neophodnu da se konflikt razreši.

Isto tako davanje morfijuma pacijentu u najdubljoj fazi vagotonije može biti fatalna. On izaziva promene u mozgu, parališe creva i kompletno onemogćava funkciju reparacije pošto slabi njegov životni nagon”. Svi citostatici su otrovni simpatikotonični agensi. Oni ubrzavaju rast tumora koji se razvija za vreme aktivne – konfliktne faze. Istovremeno oni umanjuju elastičnost moždanog tkiva koje je uključeno u proces lečenja i stvrdnjavaju ga. Tretmani X-zračenjem takođe imaju citotoksičan efekat, ukoliko zračen organizam uspe da se oporavi od ovakvog tretmana.

Zato, davanje medikamenata, kao i herbalnih dodataka ili hranjivih dodataka mora da bude uvek u skladu sa time u kojoj je fazi organizam – da li aktivnoj konfliktnoj fazi (koju nastoji da reši i) ili u fazi reparacije nakon oštećenja.