Teorijski ništa nije bolje u lečenju raka nego napraviti ćeliju kancera alkalnom. Ima nekoliko načina da se to postigne. I savremena medicina to odavno zna. Samo tvrdokorni zagovornici klasične hemoterapije i zračenja to ne znaju i ne žele da znaju. Jednostavno zato što im to ne donosi novac.

1. Terapija sa DMSO

Konvencionalna hemoterapija cilja na “brzorastuće ćelije, a to nisu samo ćelije raka već sve brzorastuće ćelije u organizmu (kao npr. ćelije u korenu kose ili na sluzokoži usta i creva…). Klasična hemoterapija očito ne cilja samo kancerozne ćelije.

Kod DMSO terapije, umesto glikoze, kao mamac koristi se Dimethylsulfoxide (DMSO). DMSO hemijski može da se veže za izvesne vrste otrova koji se koriste u hemoterapiji i onda DMSO (koji uvek precizno cilja samo kancerozne ćelije) odvuče otrov pravo u kanceroznu ćeliju. I ubije je. Samo nju.

Terapija sa DMSO bi ugrozila biznis, smanjila prodaju hemikalija plus dopunskih lekova koji ublažavaju posledice hemoterapije. Period hospitalizcije bi bio kraći, dnevnice za lekare manje, profit bolnice manji… Sve to bi na globalnom tržištu smanjilo dobit za nekoliko stotina miliona dolara.

Zato ovaj način lečenja mora biti alternativan. Ortodoksna medicina i dalje će morati da investira u “traženje” efikasnijih metoda u hemoterapiji.

2. Terapija insulinom

Još 1940. otkriveno je i da rak može biti lečen i insulinom. Insulin pomaže izvesnim hemikalijama koje se koriste u hemoterapiji da uđu u kanceroznu ćeliju. To je dovelo do otkrića Insulin Potentiation Therapy (IPT). U ranim danima primene ove terapije pacijent je morao da se dovede u insulinsku komu kako bi IPT bila efektivna. Ovo više nije slučaj, ali se IPT od strane ortodoksne medicine i dalje ignoriše.

3. Terapija Cezijumom

Tretman maligniteta pomoću cezijuma je rezultat rada najviše doktora A. Kejta Bruvera, mada on to praktično nikad nije primenio na pacijentima. Nekada je obolelima od raka davano šest grama cezijuma u prahu dnevno i to je pokazalo rezultate. Ali molekul cezijuma u prahu je preveliki da bi ćelija kancera mogla da ga proguta. A ako cezijum ne dođe u unutrašnjost ćelije on ne može da deluje na nju.

Danas se za ovu terapiju koristi tečni jonski cezijum hlorid. Kada uđe u ćeliju raka cezijum čini da ona postane alkalna (krv koja transportuje cezijum ne postaje alkalna već samo unutrašnjost kancerozne ćelije). Cezijum ulazi u kancerozne ćelije kada to drugi sastojci ne mogu.

Tako se kanceru ograničava uzimanje glikoze i on se izgladnjuje. Kancerozne ćelije postaju slabe i bolesne. Zaustavlja se fermentacija čime se sprečeva da ćelija koristi glikozu. Neutrališe se mlečna kiselina koja je glavni uzrok ćelijskog nekontrolisanog umnožavanja. I to je sva terapija.

Poznati terapeut u lečenju raka cezijumom je bio nemački lekar dr Hans Nijper (1928-1998). Mnogi slavni Amerikanci su išli kod njega na tretman uključujući jednog američkog predsednika.
“Tečni jonski cezijum hlorid kanceroznu ćeliju čini alkalnom i do 8.0 i više. Tako bolesnu imuni sistem je konačno likvidira. Krvni serum ostaje i dalje na normali ili približno 7.4.

Ne samo da se ovim tumor nakon nekoliko nedelja smanjuje već se prekida proces daljeg pretvaranja zdravih ćelija u kancerozne.