Naš organizam pravilno funkcioniše samo ako se adekvatno napaja energijom, a to reguliše automni nervni sistem koji radi u dve faze: uključivanje i isključivanje, pa je zbog toga podeljen na simpatički i parasimpatički deo.

Simpatički aktivira simpatikotonične procese u organizmu, a parasimpatički aktivira vagotonične koji se odvijaju preko vagus nerva. U fazi stresa i potpune aktivnosti organizma uključen je simpatički režim rada, a u fazi bolesti odnosno reparacije, parasimpatički.

Sledeći primer ilustruje vrednost mehanizma preživljavanja. Recimo da lav lovi antilopu. Antilopa mora odmah da mobiliše sve svoje snage da bi preživela. Uloga simpatičkog nervnog sistema postaje dominatna i određeni centar u mozgu postaje vrlo aktivan koji stimuliše aktivnost pluća. Posle uspešnog bekstva životinja se odmara i uloga parasimpatičkog nervnog sistema postaje dominantna neko vreme kako bi se normalizovale funkcije tela.

Isto se dešava i kod ljudi. Ukoliko je osobi postavljena dijagnoza raka, čak i ako je dijagnoza pogrešna, isti biološki program se stavlja u pogon preko istog mehanizma straha od smrti za sebe, koji je pomogao životinji da pobegne. Nivo stresa skače i aktivira se veza mozak/pluća, ali sada nema kuda da se pobegne. Konflikt dijagnoze aktivira biološki program koji vodi kancerizaciji ćelija pluća. Sve dok se konflikt ne razreši postojaće stalni stres kao i mozgom indukovana stimulacija aktivnosti pluća, koja umnožava ćelije pluća – alveole kako bi se udahnulo što više kiseonika potrebnog za preživljavanje.

Kod konflikta dijagnoze ovaj proces se jedino može zaustaviti isključivanjem prekidača u mozgu kroz razlaganje originalnog konflikta/traume. Ovo se dešava kada se pacijent podvrgne hirurgiji ili prirodnoj terapiji za koje on čvrsto veruje da će dovesti do izlečenja. Međutim, isti medicinski postupci će kod pacijenta koji ima sumnju u vezi sa njihovom efikasnošću ostaviti konflikt nerazrešenim i bolest će se dalje razvijati u kancer pluća. Ali, to se dešava kod konflikta dijagnoze ili straha od smrti za sebe koji razvija difuzni mikrocelularni karcinom pluća (SCLC).

Pogledajmo sada primer Dejne Riv, supruge Kristofera Riva, koji je glumio Supermena i koji je posle jednog pada sa konja povredio kičmu i ostao totalno nepokretan. Žena ga je održavala u životu i punih 15 godina bila je pod konstantnim stresom, slabo je jela i spavala, brinula se i strahovala za njega, takođe stvorivši konflikt, ali sada je to konflikt straha od smrti za drugog koji razvija solitarni makrocelularni karcinom pluća (NSCLC).

Za sve to vreme mozak je umnožavao ćelije pluća i razvijao se latentni tumor. Posle njegove smrti ona više nije morala da diše za njega i bolest ulazi u reparativnu fazu, a njoj dijagnostikuju adenokarcinom sa gljivičnom infekcijom pluća.

Otkud gljivice? U reparativnoj fazi mozak uobičajeno koristi bacil tuberkuloze da bi razbio tumor, ali kako je Dejna kao dete primila BCG vakcinu protiv tuberkuloze, onda mozak mora da iskoristi ono što mu je preostalo, a to su upravo gljivice.

Zato je ranije posle ratova i dolazilo do velikih epidemija tuberkuloze pluća, zbog nagomilanih strahova od smrti čiji su konflikti proizvodili tumore a bacili tuberkuloze ih razbijali. Upravo zato virusi, bakterije i gljivice nisu nam uvek neprijatelji, već su često znak da telo leči nešto mnogo teže od infekcije!