Jednom davno sve boje sveta su započele svađu. Svaka je tvrdila da je baš ona najbolja, najvažnija, najkorisnija, najomiljenija.

Zelena reče:
“Jasno je da sam ja najvažnija. Ja sam znak života i nade. Izabrana sam za travu, drveće, lišće…Bez mene, uginule bi sve zivotinje. Bacite pogled na prirodu i videćete da mene ima najviše.”

Plava je prekine:
“Ti samo misliš na zemlju, ali uzmi u obzir nebo i more. Voda je izvor života, pomoću oblaka iz plavog mora. Nebo daje prostor, mir i vedrinu (spokojsto). Bez mog mira vi biste bili mahnita tela.”

Žuta se zakikota:
“Vi ste tako ozbiljne. Ja donosim smeh, radost i toplinu u svet. Sunce je žuto, mesec je žut, zvezde su žute. Svaki put kada pogledaš suncokret, celi svet počinje da se smeši… Bez mene ne bi bilo zabave.”

Narandžasta je bila sledeća koja je zasvirala svoju pesmu:
“Ja sam boja snage i zdravlja. Možda sam retka, ali sam dragocena, jer služim unutrašnjim potrebama ljudskog života. Ja nosim sve najvažnije vitamine. Setite se samo šargarepe, narandži, dinja, ploda manga… Ja se ne povlačim sve vreme okolo, ali kada ispunim nebo za izlaska ili zalaska sunca, moja lepota toliko blješti da niko ni na jednu od vas ne pomisli.”

Crvena više nije mogla da izdrži. Viknula je:
“Ja sam vladar svih vas, krv života. Ja sam boja opasnosti i hrabrosti. Voljna sam boriti se s razlogom. Mogu zapaliti krv. Bez mene bi zemlja bila pusta kao mesec. Ja sam boja strasti i ljubavi, crvene ruže i maka.”

Purpurna se digla do svoje pune visine. Bila je visoka i govorila je sa velikom pompom:
“Ja sam boja vladanja i moći. Kraljevi, čelnici, vladike – uvek su me birali, jer ja sam boja autoriteta i mudrosti. Ljudi me ne pitaju, nego slušaju i pokoravaju se.”

Indigo je govorila najtiše od svih, ali vrlo odlučno:
“Zamislite mene! Ja sam boja tišine. Jedva da me primete, ali bez mene sve ste vi suvišne. Ja zračim misao, sumrak i dubine. Trebate me za ravnotezu i kontrast, za molitvu i unutrašnji mir.”

I tako su se boje nastavile hvaliti, svaka uverena da je ona najbolja. Njihova svađa postajala je sve glasnija.

Odjednom bljesnu sjajna bela svetlost, začuje se grom i prasak. Poče jaka kiša. Sve se boje skupiše od straha i stisnuše jedna uz drugu.

Kiša progovori:
“Vi, boje, borite se medju sobom! Svaka pokušava vladati nad ostalim. Zar ne znate da vas je sve Bog stvorio? Svaku za svoju posebnu svrhu, jedinstvenu i različitu. On voli sve vas. Uhvatite se za ruke i pođite sa mnom. On će vas prostrti preko neba u velikom luku boja kao podsetnik da vas sve voli i da možete živeti zajedno i u miru. Obecava da je On sa vama, znak nade za sutra.”

I tako svaki put kada Bog koristi jaku kišu da opere svet, on stavlja na nebo dugu. Kada je vidimo, setimo se da treba ceniti i druge ljude!