Kažu da je veliki violinijski virtuoz oduševljavao publiku svojim maestralnim umećem, ali i fantastičnim duhom i sjajnim improvizacijama. Na jednom koncertu pred punom dvoranom, izvodio je jedno prilično teško delo. Okružen celim orkestrom, uživao je u sopstvenom izvođenju kad mu je u predposlednjem delu koncerta pukla žica na violini. Na licu mu se pojavilo iznenađenje, pa iako vidno ljut, nastavio je izvođenje bez prestanka, sjajno improvizujući. Za nekoliko trenutaka pukla je i druga žica. Ubrzo posle nje i treća. Sada su tri žice visile s majstorove violine dok je on i dalje nezaustavljivo privodio izvođenje kraju, svirajući samo na jednoj, jedinoj žici.

Na svom sada jednožičnom Stradivarijusu odsvirao je završni deo koncerta dok je publika u čudu posmatrala kako se pred njihovim očima nemoguće u zanosu duha pretvara u moguće. Po završetku koncerta publika je skočila na noge, dajući ovacije sjajnom umjetniku, još žešće tapšući njegovoj hladnokrvnosti, snalažljivosti i improvizaciji i završenom izvođenju u uslovima kada to gotovo nije bilo moguće.

A šta je sa nama? Većinu vremena provodimo koncentriršući se i brinući za žice koje su popucale. Žice koje ne možemo istog trenutka popraviti i promeniti. A zaboravljamo da uvek postoji barem jedna žica koja je još uvek ispravna, koju vredi prihvatiti, s kojom vredi sviratii!