Jednom davno, sva ljudska osećanja, svi ljudski kvaliteti i mane našli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji.

Kada je Dosada zevnula treći put, Ludost je, uvek tako luda, predložila: »Hajde da se igramo žmurke! Ko se najbolje sakrije, pobednik je među osećanjima.»

Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši da prećuti zapitala.: «Žmurke? Kakva je to igra?»

«To je jedna igra» -započela je da objašnjava Ludost, «u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim, polazim u potragu, i koga zadnjeg pronađem, taj je pobednik.»

Entuzijazam je zaplesao, sledilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada ništa nije interesovalo. Ali nisu svi hteli da se igraju.

Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj koji se setio da predloži igru. Oprez nije hteo da rizikuje.

«Jedan, dva, tri…» Počela je da broji Ludost.

Prva se sakrila Lenjost koja se, kao uvek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vera se popela na nebo, Zavist se sakrila u senci Uspeha koji se uz muku popeo na vrh najvišeg drveta. Velikodušnost nikako nije mogla da odluči gde da se sakrije, jer joj se svako mesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Lepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.

Divota je našla svoje mesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana), a Požuda i Strast u krateru vulkana. Zaborav je zaboravio da se sakrije, ali to više nije bilo važno… jer je Ludost izbrojala 999.999. Ljubav još nije pronašla skrovište, jer je sve bilo zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.

«Milion!» – zavikala je Ludost i započela svoju potragu.

Prvu je pronašla Lenjost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Veru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla Zavist, i naravno, i Uspeh, a Sebičnost nije trebala ni da se traži, sama je izletela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom. Od tolikog traženja Ludost je ožednila, i tako u kristalnom jezeru pronašla Lepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše, jer ona nije mogla da se odluči za skrovište, pa je ostala da sedi na obližnjem kamenu.

Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Talenat u zlatnom klasju žita, Teskobu u izgoreloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana), a Zaborav je zaboravio da su se uopšte igrali.

Samo Ljubav nije mogla nigde da pronađe. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kad se već razbesnila, ugledala je ružičnjak. Zašla je među ruže, uzela suvu granu, i besna i iznemogla, počela je da udara po prekrasnim ružinim pupoljcima.

Odjednom se začu bolan krik. Ružino trnje izgrebalo je Ljubavi oči.

Ludost nije znala šta da učini. Pronašla je Ljubav, osećaj nad osećanjima, ali Ljubav je postala slepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na kraju je odlučila da zauvek ostane uz Ljubav i pomaže joj.

Tako je Ljubav postala pobednik među osećanjima, ali je ostala slepa, a Ludost je prati gde god da ide…