Pre otprilike 20 godina naučnici na Harvard Medical School su sproveli jedan eksperiment; jedna grupa mladih mačića je odrasla u prostoriji, koja je imala samo horizontalne linije, tj. sve draži su bile horizontalne. Druga grupa je bila u prostoriji sa čisto vertikalnim vizuelnim dražima.

Kao odrasle pametne mačke, jedna grupa je mogla da vidi samo horizontalni, druga samo vertikalni svet i to nije imalo nikakve veze sa njihovim „sistemom verovanja“. Kada je ispitan njihov mozak, utvrđeno je da im nedostaju neurološke veze za opažanje vertikalnog odn. horizontalnog sveta. Drugim rečima, prvobitni čulni utisci tih mačića su na taj način programirali neurološki sistem, da je nastao nervni sistem, koji je čak i na atomskom nivou imao samo jednu funkciju: da prvobitna iskustva, stečena na osnovu čulnih utisaka, uvek iznova potvrđuje i ojačava.

Psiholozi su ovaj fenomen nazvali PCC = Premature Cognitive Commitment, što bi značilo: Utvrđivanje, bazirano na čulnim iskustvima u ranom detinjstvu. U ranom detinjstvu ili ranom stadijumu, jer se to odvija u jednom razvojno uslovljenom biopsihološkom stadijumu; kognitivno, jer programira čula, i utvrđivanje, jer nas fiksira u određenoj realnosti. Bivamo zatvoreni u toj realnosti, bivamo kondicionirani da u toj realnosti živimo.

PCC se može programirati kod svih vrsta. Slonovi u Indiji se dresiraju tako, što se mlade životinje teškim gvozdenim lancima vezuju za veliko drveće. Postepeno se smanjuje snaga gvozdenih lanaca; najzad slonovi, sada odrasle, velike životinje, dopuštaju da tankim kanapom budu vezani za neku granu, ne deblju od božićnog drvceta. Slon nije u stanju da pobegne, jer ima programiranje u svom duhovnom telu, koje ga navodi da veruje da je u zatvoru, čiji su lanci neraskidivi.

Ako odete do akvarijuma i porazgovarate sa ljudima, koji eksperimentišu sa ribama, saznaćete da se ribe ponekad odvajaju jedne od drugih, tako što se u veliki tank postavljaju rastavni zidovi od stakla. Posle određenog vremena zid može da se ukloni; ribe plivaju donde, dokle su to omogućavali zidovi, ali ne dalje, jer slede PCC u svom duhovnom telu: dovde i ne dalje.

Naše čulno opažanje u stvari je strukturirano tako, da čak formira anatomiju i fiziologiju našeg nervnog sistema. Prema tome naš nervni sistem služi samo jednoj svrsi: ponavljanju i utvrđivanju onoga, što je postalo sistem verovanja.