Nekada davno postojalo je ostrvo na kome su živeli: Sreća, Tuga, Taština, Bogatstvo, Znanje i Ljubav.

Jednoga dana je objavljeno da će ostrvo potonuti, tako da su svi, koji su imali, pripremili svoje čamce i otišli.

Ljubav je jedina ostala. Želela je da bude tu do poslednjeg trenutka. Kada je ostrvo skoro potpuno potonulo, Ljubav je odlučila da potraži pomoć.

Bogatstvo je upravo prolazilo pokraj ostrva u velikom čamcu. Ljubav je rekla: “Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom?” Bogatstvo je odgovorilo: “Ne, ne mogu. Imam mnogo zlata i srebra u čamcu i nema mesta za tebe.”

Tada je Ljubav odlučila da potraži pomoć od Taštine koje je tu prolazila u prelepom čamcu. “Taštino, pomozi mi!” “Ne mogu ti pomoći Ljubavi. Pa ti si sva mokra i možeš uništiti moj čamac.”

Posle Taštine naišla je Tuga, pa je Ljubav i od nje zatražila pomoć. “Tugo, molim te, pusti me da idem sa tobom!” “O, ja sam tako tužna i treba mi samoća. Ne, ne mogu te povesti sa sobom.”

A onda je Sreća prošla pored Ljubavi, ali je bila toliko srećna da nije ni primetila da je ostrvo skoro sasvim potonulo i da Ljubav traži pomoć. A Ljubav ju je zvala i zvala!

Odjednom, začuo se glas: “Ljubavi, dođi, ja ću te povesti!” Ljubav je bila toliko zahvalna i srećna da se nije setila da upita stranca kako mu je ime. A stranac je, čim je Ljubav iskrcao na obalu, otišao svojim putem.

Tada je Ljubav upitala Znanje ko je bio ovaj stranac. Znanje je odgovorilo: “Bilo je to Vreme!” “Vreme?!”, začudila se Ljubav, “ali zašto mi je baš Vreme pomoglo?”

Znanje se nasmejalo i sa dubokom mudrošću odgovorilo: “Zato, jer je jedino Vreme sposobno da shvati koliko je Ljubav velika!”