Pre nekoliko godina izveden je eksperiment, tokom koga je u miševe ubrizgavana hemijska supstanca Poly-A-c, koja jača imuno-sistem, a istovremeno im je davano da mirišu kamfor. Posle nekoliko puta miševi su automatski stimulisali svoj imuno-sistem, čim bi osetili kamfor. Zatim je uzeta druga grupa miševa i ubrizgavana im je hemijska supstanca Cyclophosphamid, koja razara imuno-sistem, i davano im je da istovremeno mirišu kamfor.

Postoje, dakle, dve grupe miševa: jedna je mirisala kamfor i stimulisala imuno-sistem, druga je mirisala kamfor i uništavala imuno-sistem. Drugoj grupi je prvo davano karcinogeno sredstvo i ona se za nekoliko nedelja razbolela i umrla od raka, kada su bile inficirane Pneumokokama, životinje su za nekoliko nedelja umrle od upale pluća. Šta je, dakle, kod miševa stvaralo odlučujuću razliku između preživljavanja i smrti?

To je interpretacija sećanja na miris kamfora. Još jednom: odlučujuća razlika leži u interpretaciji sećanja na miris komfora.

Ljudi se, nalik tim miševima najčešće ponašaju kao Pavlovljevi psi, koji počinju da bale na zvuk zvona. Izručeni smo određenim sećanjima, povezujemo ih sa određenim stimulansima i ona uvek izazivaju iste reakcije. Postajemo žrtve svojih sećanja i tragedija je u tome da duh, koji me danas muči, potiče od juče.

Procenjuje se da imamo 60.000 misli dnevno. To nije iznenađujuće, ono, što bi nas možda ipak moglo pomalo uznemiriti, je činjenica, da je 95% današnjih misli identično mislima od juče. Mi smo, dakle, bukvalno klupko uslovljenih refleksa, koji stalno reaguju na određene ljude i situacije predvidivim bio-hemijskim reakcijama i obrascima ponašanja.

Kada postanemo svesni činjenice, da se naše telo svakoga dana tako mnogo menja, svake godine toliko često obnovi, da se zamene svi atomi u nama, nameće se pitanje zašto onda još uvek bolujemo od artritisa, kako je rak još uvek tu, zašto su arterije i dalje blokirane? Odgovor na to pitanje je da se kvantne struje i inteligentni obrasci, koji generišu fizičke odgovore, ne menjaju.

Ako želite da se izlečite od raka, tada morate da proterate svoj duh raka. Duh raka nije ništa drugo do pamćenje ćelija, kvantna struja na ćelijskom nivou. Morate se spustiti na taj dublji nivo, posmatrati čitav proces i onda prestrukturirati inteligentne obrasce, koji određuju našu fizičku pojavu.

Ako znate kako se to radi, možete se osloboditi bolesti i iznova strukturirati svoje telo (u stvari ponekad to nesvesno i radite sve vreme). Zamislite kuću od cigala i kako svaku ciglu zamenjujemo jednom godišnje. Pošto smo zarobljeni u predstavi da je kuća u tom obliku jedino, što se može napraviti, pravićemo uvek iznova istu kuću.

Tako na primer preko uvek istih inteligentnih obrazaca stvaramo iste obrasce biohemijskog srčanog oboljenja. U našoj kulturi srčana oboljenja kao uzrok smrti stoje na prvom mestu i čini se da male stvari, kao što su maženje, dodirivanje, ljubljenje, milovanje i razgovor, mogu predstavljati odlučujuću razliku između života i smrti.