Kad sretnete nekog starog prijatelja i provedete neko duže vreme zajedno čini vam se da je ono proteklo u trenu. Zaboravite da jedete, idete u toalet, čak i da spavate. Svi ti fiksni biološki ciklusi, kao što su jelo, spavanje, budno stanje, varenje i razmena materija su se izmenili na osnovu našeg individualnog opažanja, da vreme prolazi kao u letu i da provodimo lepo vreme zajedno.

Postoje ljudi koji stalno govore: ’Nemam vremena, vreme mi ističe`, kao da je vreme neka roba, koja se može poneti u džepu i koja im stalno ističe, jer imaju rupu u džepu. Gledaju u isti sat kao i vi, ali njihovi satovi idu brže.

Ako pregledamo takve ljude, ustanovićemo da njihov biološki časovnik radi brže. Njihov puls je brži, imaju više otkucaja u minuti, njihove krvne pločice su nervozne, njihova hormonska slika (Insulin, Adrenalin, Kortizon) daje visoke vrednosti i često se odjednom samo sruše mrtvi, jer im je srce prevremeno otkazalo i tada je njihovo vreme isteklo i nemaju ga više.

Ti ljudi pretvaraju unutrašnji doživljaj, ’Nemam vremena, ističe mi vreme’ u jednu fizičku činjenicu. Neko, ko naizgled ima sve vreme sveta, izgleda biološki potpuno drugačije. Sigurno znate izraz, ’Posmatranje zalaska sunca je oduzimao dah – kao da se vreme zaustavilo’.

Zašto? Kada vreme stoji, tada stoji i dah i misli ulaze u mirovanje. A kada se misli umire i kada je svest apsolutno tiha, tada doživljavamo bezvremenost. Vreme, naime, nije ništa drugo do kretanje misli. Vreme je isto što i svako raspoloženje, fantazija i svako drugo kolebanje svesti. Naša svest zamišlja vreme, prenosi ga na mozak i mi ga unosimo u metabolizam tela, u kome se ono manifestuje kao starenje.

Vreme je samo koncept, a ne realnost. Stiven Hoking dao je sebi zadatak da razume duh Božiji i došao je do zaključka da živimo u Univerzumu bez početka, bez kraja, bez vremenskih granica i bez prostornih ograničenja. Ako pokušate to da shvatite, da zamislite, videćete da je to nemoguće, jer čovek ne može niti da shvati niti da vizualizuje nešto što nikada nije ni počelo. Pretpostavimo da postoji početak i odmah će iskrsnuti pitanje, šta je bilo pre početka. Ako pretpostavimo da mora postojati kraj, moramo se upitati šta će biti posle kraja. Možemo poći i od toga da Univerzum negde prestaje i tada odmah moramo postaviti sebi pitanje šta dolazi posle te granice.

Kvantna fizika nije samo neobičnija nego što mislimo, ona je neobičnija nego što možemo zamisliti! Naš lingvistički strukturiran, takozvani racionalan i logički način razmišljanja je sistem mišljenja, koji počiva na čulnom opažanju univerzuma. A to čulno opažanje je netačno. Prava priroda našeg bića ispoljava se kroz naš duh, naše telo i naša iskustva u životu, ali ga ne možemo dotaći čulima. Možemo ga uhvatiti sa one strane misli. Međuitim, ono ne pripada svetu misli, već je u praznini između misli.