Živo biće koji je stvoreno od Prirode, pošto je programirano da se samo održava, jer samo to je život, logično je i da se samo popravlja u slučaju lakih ili težih oštećenja. Upravo za popravku tih oštećenja, po doktoru Hameru, postoje prirodni programi koje mozak (kod složenih organizama) aktivira i čitav proces se odvija u međusobnoj komunikaciji svih ćelija koje se podvrgavaju elektro-biohemijskom procesu koji preraspoređuje energiju, materiju (umnožava ili smanjuje broj ćelija u nekom tkivu) dodatno hidrira ili isušuje neko tkivo i sl.

Ova reparacija kojom rukovodi mozak se manifestuje u donekle promenjenom režimu rada čitavog organizma, a posebno može da se vidi na nekom organu koji možda nije direktno oštećen, ali je zbog reparacije nekog drugog organa, koji je pretrpeo teško fizičko oštećenje, stavljen na režim umanjenog protoka energije. Ovakvo odstupanje od normalnog rada nekog organa, savremena konvencionalna medicina vidi kao simptom bolesti, a ne kao sasvim prirodnu manifestaciju reparacije.

Ljudski organizam je sačinjen od čestica i u njemu skladno funkcioniše oko 30 triliona ćelija koje žive u nekoj vrsti neraskidive simbioze, a svaka ćelija se specijalizovala i uobličila za određen posao. Neke su zadužene da raznose električnu energiju, neke spremaju hranu, druge donose kiseonik neophodan za „kuvanje“ ćelijske hrane, neke čiste otpatke nakon jela, neke su osmatrači spoljnog sveta i paze kuda se čitav organizam kreće, neke su čisti fizikalci koji služe za kretanje cele mase.

Da bi sve ove ćelije funkcionisale, neophodna im je energija i to električna. Unosi se sa hranom. U ovakvoj podeli rada, logično se nameće i pitanje kako se ta energija održava, raspoređuje i da li se vremenom troši tako da u određenom trenutku čitav organizam ili samo neki njegov deo (organ) jednostavno više nije u stanju normalno da funkcioniše jer nema dovoljno energije. Dakle, ako se napajanje energijom samo jednog organa smanji, da li on time ispoljava neke poznate kliničke simptome?