Pored toga što emocije predstavljaju subjektivni doživljaj i subjektivnu reakciju na spoljašnje ili unutrašnje okolnosti, emocije se sastoje i od telesnih reakcija. Bez tela, odnosno bez telesnih promena ne bi ni bilo emocija. Zamislite šta bi bio strah bez svih onih telesnih senzacija koje se jave kada se uplašimo.

Sve te telesne promene koje se javljaju kada doživaljamo neko osećanje imaju neku svoju adaptivnu funkciju. Na primer, kada se uplašimo, telesne reakcije koje se dešavaju u organizmu imaju funkciju da nas pripreme za bekstvo ili borbu u situaciji koja se procenjuje kao opasna. Kada takvih promena u organizmu ne bi bilo, zamislite kako bi uopšte bilo moguće da pobegnemo ili se borimo kada se nađemo u nekoj situaciji za koju mislimo da preti da ugrozi naš život ili psihički integritet.

S obzirom da same emocionalne reakcije ne traju dugo (ako ih mi ne održavamo) i telesne promene (na primer: promene krvnog pritiska, srčanog pulsa, dubine i ritma disanja, hormonalne promene, znojenje itd) koje su sastavni deo emocionalne reakcije relativno brzo prestaju, odnosno organizam se vraća u stanje uobičajenog funkcionisanja.

Organizam poseduje svoje specifične mehanizme putem kojih vrši unutranju autoregulaciju, odnosno omogućava da se procesi u organizmu ponovo uravnoteže kada na primer opasnost prođe. Ti mehanizmi nisu pod direktnom kotrolom naše volje i osoba ne mora ništa da čini kako bi se telesne promene nastale tokom emocionalnog reagovanja vratile na uobičajeni nivo funkcionisanja.

Telesne promene koje se događaju kada osoba emotivno reaguje mogu nekada biti veoma intenzivne, često i veoma neprijatne (na primer, kada osećamo intenzivan strah, paniku, intenzivan bes ili poniženje). Međutim, iako su neprijatne, ove senzacije same po sebi nisu opasne i ne mogu da ugroze vaše telesno funkcionisanje i zdravlje ako ih rešite na psihološkom nivou.

Međutim, stres, bes ili poniženje koji potisnemo, zatim hronično strahovanje, dugotrajno tugovanje, briga i osećaj obezvređenosti ako traju danima, mesecima pa čak i godinama, mogu negativno uticati na vaše telesno zdravlje i dovesti do tzv. psihosomatskih poremećaja.

Kod psihosomatskih poremećaja, usled intenzivnog potisnutog stresa ili dugotrajnog hroničnog stresa može doći do poremećaja u funkcionisanju pojedinih organa ili do njihovog trajnog oštećenja (na primer, visokog krvnog pritiska, migrena, čira na želucu, dijabetesa, infarkta miokarda itd).

Osobe koje pate od psihosomatskih poremećaja obično ne izražavaju svoja osećanja ili ne umeju da razmišljaju o svojim osećanjima (ne umeju da ih verbalizuju i mentalizuju) što ima za posledicu da te afekte, ako su intenzivni ili predugo traju, mozak spušta indirektno u podsvest ili direktno u telo. Samim tim što osoba ne ume da misli o onome što oseća ne može na te afekte ni da utiče. Dakle, u osnovi psihosomatski poremećaja su emocionalni problemi koji zahtevaju psihoterapeutski tretman.

Međutim, osećanja se nikada ne mogu potisnuti u podsvesno i da se ne vrate u svest tj u telesno. Vi možete potisnuti misli koje su sastavni deo vaših osećanja (tako što ćete naterati sebe da ne mislite o nečemu što je za vas bolno i sa čim ne umete da izađete na kraj) ali same telesne promene koje su sastavni deo osećanja ne možete potisnuti i eliminisati.

Tako na primer, neko ko ima izrazitu tremu pred javni nastup, može zavaravati sebe da se uopšte ne plaši kada javno nastupa ali zato može imati na primer, dijareju svaki put pred javni nastup. Osoba koja je izgubila nekog jako bitnog u životu i posle dugotrajnog tugovanja ona zavara sebe da je zaboravila nemili događaj, ali ubrzo nakon toga dobija kancer.