Kada nešto može da se uobličava i energetski samoodržava (tj. vrši u tom cilju metabolizam) – govorimo o životu, zar ne? Upravo to čine molekuli vode. Dakle, život nije nastao iz nekakve “primordijalne organske supe”, već je život energetski impuls koji nastaje u adekvatno strukturisanoj vodi.

Zvanična nauka i danas ima teoriju nastanka života iz nekakvog predbiološkog stanja na planeti Zemlji kada se još nisu stvorili organski molekuli. To stanje se “stručno” naziva “primordijalna supa”, pa se onda nešto dogodilo, pala je na primer neka kometa i stvorila organske molekule. I tako je tobože nastao život.

Život počinje u stvari skladištenjem energije koja u tom skladištu (medijumu) pulsira tako što u jednom trenutku postane “zarobljena” u medijumu i nastaje ono što fizika naziva “stojeći talas”, kao kada energija trzaja žice postane zarobljena u rezonantnoj kutiji muzičkog instrumenta.

Sposobnost kretanja elektrona kroz klastere vode (molekularne grupe) u koloidnim sistemima zove se Zeta potencijal. Koloidni sistemi su molekularne grupe izuzetno malih dimenzija koje nastaju u biljkama ili životinjama (kada one “zažvaću” i “svare” organske i neorganske molekule uključujući i vodu). Zeta potencijal predstavlja osnovni zakon prirode i osnova je za formiranje živih formi kao što su bakterije, biljke i životinje.

Koloidi su tako supstance u kojima se nalazi i neka druga supstanca rastvorena u mikroskopskim veličinama (ekstremno sitnim molekulima) i koja je potpuno ravnomerno raspoređena po čitavoj supstanci. Zapravo se molekuli jedne supstance nalaze “zarobljeni” u drugoj.

Doktor Martin Čaplin, profesor primenjene nauke u istraživanju vode i vodenih sistema sa univerzitet Saut Benk u Londonu, predstavio je veoma detaljno informacije o načinu na koji se molekuli H2O strukturišu u klastere (molekularne grupe) u slabo rastvorenoj vodi postojane strukture.

Prema dr Čaplinu, geometrijski oblik poznat kao ikosaedar, a to je Platonova postojana struktura vode, najdominantniji je molekularni klaster u skoro svim oblicima vode za piće. Ovi vodeni klasteri stalno se skupljaju u sve veće i veće makroklastere (makrogrupe) i to zbog proste magnetne privlačnosti molekula. Ikosaedarni klasteri privlače jedan drugi kao južni i severni pol magneta.

Čaplin tvrdi da je to najviše posledica toga što ikosaedarni klasteri nemaju atome kiseonika koji štrče na njihovih 12 “vrhova” (u trodimenzionalnoj geometrijskoj formi) gde se stvaraju veze sa kiseonikom i zato oni ne mogu da stvore elektronegativano stanje koje bi moglo da prouzrokuje efekat magnetnog odbijanja. I zato je ovo postojana voda, ona koja može da “nosi” život.