Trave, odnosno žitarice, nisu hrana za ljude jer za njihovu razgrdanju mitohondrije moraju da utroše mnogo energije da bi izvukle glikozu. Travu jedu ptice i preživari. Pored toga treba imati u vidu da u rafinisanom brašnu, šećeru i pirinču – nema elektrona. Uneti nešto u organizam i razgrađivati ga bez energetske dobiti, samo je nepotreban utrošak već postojeće energije.

Šta je to što ćelijama u našem telu daje energiju i omogućava im da se stalno dele i ponovo sjedinjuju u tkiva, složene organe i organizme?

Pažljivim analiziranjem proteinskih formi unutar ćelijske membrane naučnici su našli ni manje ni više nego bakterije. Nazvane su mitohondrije i to su praistorijske ćelijske bakterije koje su se nekad davno udružile sa drugim ćelijskim strukturama stvorivši jednoćelijski organizmam. Tako je čitav ljudski organizam sačinjen od ovih bakterija.

Kako svaka ćelija sadrži stotine mitohondrija, svaki mitohondrion (kolonija mitohondrija u jednom citosolu) sadrži višestruke kopije sopstvene mitohondrijske DNK. Tako svaka ćelija sadrži hiljade mtDNK. Originalni bakterijski genom sadrži sve gene neophodne da se stvori slobodan živi bakterijum mitohondrija. Ali, mitohondrija koja živi u okviru eukariotskog ćelijskog citosola mora se prilikom deobe čitave ćelije kopirati dovoljno brzo da osigura da kada se eukariotska ćelija deli (citokineza), neki od potomaka bakterija obavezno kolonizuju svaku ćerku ćeliju.

Organizam čoveka ima mnogo funkcionalnih delova, mora da se kreće i obavlja neki rad, mora stalno da se napaja električnom energijom (prvenstveno elektronima iz atoma vodonika), prilikom rada se zagreva, a ako se pregreje mora da zastane i ohladi se. Ako ostane bez energije posustaje u radu i konačno stane.

Kada neka ćelija nema dovoljno energije da odradi komplikovani biološki proces održavanja sistema, ona dostiže svoj “bioenergetski prag”. Mitohondrion „oseća“ nedostatak energije i tada aktivira unutrašnji samouništavajući sistem. Mitohondrija razara ćelije koje nemaju dovoljno energije (dolazi do apopotoze), tako da se one više ne mešaju sa susednim ćelijama koje rade normalno.

Živa bića znaju da optimalno rasporede energiju kojom raspolažu i znaju da razlikuju vitalne organe od perifernih. Vitalne će uvek napajati energijom, a periferne mogu povremeno i da zaustave ili uspore u njihovom radu. Za ovakvo racionalno preraspoređivanje energije i reparaciju mozak kao kontrolni komandni centar ima na raspolaganju niz različiih programa koje je davno tokom evolucije memorisao i koje u određenim slučajevima aktivira po potrebi.