Vakuum je dugo vremena smatran potpuno praznim međuzvezdanim prostorom kroz koji svetlost koja, po Ajnštajnovoj opšteprihvaćenoj teoriji, postoji u obliku čestica fotona ili talasa (jer u svemiru važi po relativističkoj teoriji princip neodređenosti), prolazi nesmetano brzinom od 299.792.458 metara u sekundi.

Da ovaj prostor nije prazan i da u njemu postoje “putevi” energija i koji je još davno nazivan – eter, namerno je decenijama odbacivano i zataškavano. Sam Ajnštajn je uporno odbijao da takvu tvrdnju prihvati, a njegovi stavovi su zbog renomea koji je imao u vodećim naučnim krugovima i u medijima bili veoma važni.

Ajštajn je toliko ovenčan naučnom slavom iako je i sam tvrdio da ništa od njegove relativističke teorije nije dokazano. Inače, sama teorija relativnosti je napravljena od teorija koje su već ranije postojale u naučnim krugovima. Ideju o konstantnoj brzini svetlosti izneo je dr. Albert Mičelson (poznat je i njegov eksperiment sa Edvardom Morlijem), a formulu E=MC2 zapisao je još davne 1875. godine Semjuel Tolver Preston kada je zaključio da energija u malim česticama materije raste u srazmeri sa njenom brzinom.

Sama reč “energija” potiče još iz drevne Grčke (o kojoj se i danas uči u školama da su je stvorili bogovi sa Olimpa). “En” je predlog i znači “u”, a “ergon” je neko delo, tako je nastala kovanica “energeia” što znači rad u nekom delu, u nečemu. Dakle, energija je ono što radi i stvara u nekom medijumu. Isto tako grčka reč “hidrogen” (vodonik) označava ono što stvara vodu.

Bez energije se ništa ne pokreće, ništa ne stvara. Bez energije nema sile. Energija je nešto što ljudski um ne može vizuelno predstaviti. Baš kao ni molekul ili atom. I upravo su zato nastojanja naučnika da rastumače šta se praktično događa na nivou atoma i molekula doveli do razvoja “velike” naučne teorije nazvane kvantna fizika, kasnije nazvane kvantna mehanika.

Reč “kvantum” znači najmanju energetsku jedinicu. Da bi teorija bila što komplikovanija za zamlaćivanje akademskih mozgova, atom je deljen na još sitnije imaginarne čestice koji su nazvane kvarkovi, a ovi su deljeni na leptone, mezone, neutrine i dr.

Naravno nikada ni jedan nije izolovan i pored ogromih novčanih sredstava koja su tada za ova važna istraživanja, navodno, odvajana iz državnih budžeta. Ali, dok su veliki fizičari mudrovali, a odabrana elita uzimala novac kako bi potrebno znanje prikupila i isporučila tamo gde treba, moćno energetsko oružje je sve više usavršavano u tajnim pogonima.

U stvari, kako su se razvijali sve savršeniji uređaji za merenje energetskog potencijala, u najsićušnijim česticama, naučnici zadojeni česticama (koje su svuda videli) ove kvante sve više usitnjavali i davali im razna imena pri tome verujući u božansku moć stvaranja materije koje se dogodilo u jednom kosmičkom trenutku u vreme Velikog Praska.

A glavni kreator teorije Velikog praska bio je jezuitski sveštenik Žorž Lemetr. Da bi ova teorija ušla u naučne krugove i potpuno zamutila sva dotadašnja poimanja fizičkih procesa, bilo je potrebno da je unese neko ko će postati veoma cenjeno i uticajno naučno ime i izvršiti epohalnu revoluciju na polju teorijske fizike. Čitav 19. vek je inače bio vek mnogih epohalnih naučnih i tehnoloških otkrića.

A da li je sam Lemetr bio pravi mozak “genija” Ajnštajna?