Da li je to verovatno? Ako biste upitali neku fizičarku, ’Od čega se sastoji materijalni Univerzum ili telo?’, šta bi ona rekla? Njen odgovor ni bio: Telo se sastoji od atoma, a atomi se sastoje od čestica; međutim, one nisu čvrsti objekti, već predstavljaju fluktuacije energije i informacija u velikoj praznini od energije i informacija.

Ako pogledate telo očima nekog fizičara, onda ne vidite ništa osim ogromne praznine, u kojoj je nekoliko raštrkanih tačkica i slučajnih električnih pražnjenja. Jer takvo je ljudsko telo: 9,999999% njega, kao i preostalog Univerzuma se sastoji od praznog prostora. A 0,000001%, koji nam izgleda kao materija, se takođe sastoji od praznog prostora! Dakle, SVE je prazan prostor. Pitanje je samo, šta je prava priroda tog praznog prostora? Da li je to praznina ničega, ili bi ona mogla biti jedno obilje nematerijalne inteligencije?

Naš unutrašnji prostor, koji uz zapanjujuću kreativnost sve stvara: tačno i pogrešno, dobro i zlo, dobrobit i bol, sve ono što uzimamo kao dato i što život čini vrednim, šta je u stvari taj unutrašnji prostor? Možda on nije praznina ničega, već u stvari jedan prasak same kreacije. On je možda deo jednog kontinuuma i to takvog, da više ne postoji nikakva razlika između unutrašnjeg i spoljašnjeg prostora. Svest je primarna, a materija sekundarna. Svest stvara, upravlja, konstruiše i postaje materija, uključujući i materiju, od koje se sastoji naše telo.

Poslednjih godina naučnici su dokazali sledeće: Kada imamo misli i osećanja, tada stvaramo hemijske supstance u mozgu. U nedostatku boljeg izraza nazvali su ih neuropeptidi. Neuro, jer su pronađeni u mozgu; peptidi, jer je reč o molekulima nalik proteinima. To znači, jedan deo mozga ne komunicira sa drugim bilo kojim ljudskim jezikom, već preciznim jezikom neuropeptida, kod kojih je reč o veoma preciznim hemijskim supstancama.

Možete zamisliti te supstance kao ključeve, koji se uklapaju samo u određene ključaonice. U zidovima ćelija drugih neurona se nalaze mali receptori, koji odgovaraju tim ključaonicama. Utvrđeno je, da se takvi receptori ne javljaju samo u mozgu, već svuda u telu, na primer u imuno-ćelijama.

Imuno-ćelije nas štite od infekcija, raka i degenerativnih bolesti. To drugim rečima znači da imuno-ćelije stalno registruju naš unutrašnji dijalog. Mi ne možemo imati nijednu misao, nijedan osećaj, nijednu emociju, a da imuno-ćelije to ne znaju uz pomoć specifičnih receptora. Ovo saznanje potkrepljuje sada već staru pretpostavku da su imuno-ćelije nekog čoveka, koji je tokom dugo vremena morao da nosi izuzetno tešku brigu, takođe ’brižne’ i tako podložnije raku, degenerativnim bolestima.

Ove imuno-ćelije vode isti unutrašnji dijalog kao i ćelije mozga, naime: ’Ostavi me na miru; ne želim da mi smetaju’ i ne preduzimaju ništa protiv infekcija ili raka. U imuno-ćelijama nisu samo receptori za neuropeptide; one su takođe u stanju da proizvedu iste hemijske supstance kao i mozak koji misli. Ovo važno saznanje znači da imuno-ćelije mogu da misle; njihove misli doduše nisu lingvistički strukturirane i ne mogu se zbog toga izraziti jasnim jezikom, ali se ipak proizvodi isti hemijski kod, koji proizvodi i mozak dok misli. Imuno-ćelija je, dakle, jedno malo, svesno biće.

Ako upitamo nekog dobrog neurobiologa za razliku između imuno-ćelije i ćelije mozga, on neće moći da je navede, jer imuno-čelija izgleda kao lutajući neuron, a imuno-sistem kao lutajući nervni sistem.

Ali, to se ne odnosi samo na imuno-ćelije, već i na druge ćelije. Ćelije stomaka proizvode iste supstance kao i mozak, koji misli, ćelije creva, ćelije debelog creva … Kada, dakle, kažemo: ’Moj stomak mi kaže to i to’, to treba uzeti sasvim doslovno, jer stomak proizvodi iste supstance kao i misleći mozak. Stomak ne poznaje sumnju u sebe, zato su ti ’stomačni osećaji’ verovatno još čistiji.

Sada, dakle, znamo da imamo telo, koje misli. Gde god pogledamo, nalazimo isti fenomen: ćelije srca, ćelije bubrega, ćelije kože proizvode iste hemijske supstance kao i mozak. Kada kažete, ’srce mi je teško od brige’, tada je Vaše srce bukvalno natovareno tužnim hemijskim supsancama; kada kažete, ’Pući ću od radosti’, tada je Vaša koža puna srećnih, antidepresivnih molekula pod nazivom imiprimin.

Sadržaj interlucenta i interferona, antikancerogenih sredstava, raste kod radosti i veselja – i to ne samo u koži i krvotoku. Sa druge strane se u slučaju straha, zebnje i ljutnje povećava sadržaj hemijskih supstanci, kao što su kortizon, adrenalin ili noradrenalin, koji razaraju imuno-sistem. Naše telo je, dakle, bukvalno zbirka ideja; ono je fizički izraz polja, koje je u interakciji samo sa sobom.

Sopstvo pravi interpretacije za ćelije, tako što generiše hemijske supstance, koje se javljaju svuda u telu. One se ne šire jedna za drugom, već simultano u čitavom telu. Ako na primer imam želju, da pijem vodu, tada ćelije mozga, čim dođem na tu ideju, proizvode supstancu AT2, koja tako utiče na moje ponašanje, da počinjem da tražim vodu. Istovremeno drugi deo mozga, hipotalamus, proizvodi AT2 i zaustavlja raspodelu ADH, koji utiče da telo zadrži vodu. Istovremeno moje ćelije bubrega proizvode AT2 i zadržavaju vodu. Moje ćelije srca, moje ćelije kože ga proizvode, drugim rečima, čim dođem na ideju, ’potrebna mije voda’, ta se ideja širi svuda i istovremeno po celom mom telu, ona je sveprisutna, svemoćna, sveznajuća.

Tokom jednog treptaja oka odvija se šest triliona reakcija, koje su sve usaglašene jedne sa drugima. Ovo polje se ne može lokalizovati, pošto je ono, što nazivamo duhom, sveprisutno u svim ćelijama istovremeno. Kada osećate mir, to je zato, što vaše telo proizvodi valijum. Taj valijum, precizan imuno-modulator, koji se istovremeno proizvodi u svim ćelijama, za razliku od proizvoda, koji prodaje Hoffmann-LaRoche, od Vas ne pravi zombija. Ovo polje je u telu bukvalno sveprisutno. Sada ćete se upitati, da li je ono ograničeno na telo. Odgovor glasi: ne, ono nije ograničeno na telo, ono se širi van njega, ne može nigde da bude izolovano, niti u mozgu, niti u telu. Ono se beskonačno širi van tela; sa one strane vremena i prostora.